Josemaria Escriva. Osnivač Opusa Dei - Osnivač Opusa Dei Sv. Josemaria Escriva, njegov život iz dana u dan, učenja o svetosti, apostolat, laici, Katolička Crkva. Svjedočanstva o Opusu Dei http://www.hr.escriva.org/ <![CDATA[Stranica svetog Josemarije pridružila se stranici www.opusdei.org]]> Od 9.siječnja 2018.godine postoji nova verzija službene stranice svetog Josemarije. Svi sadržaji ove stranice i dalje će biti aktivni, ali će se pripojiti web stranici Opusa Dei (www.opusdei.org) i to u posebnom odjeljku. Web adresa www.josemariaescriva.info i dalje će biti aktivna.

Ovo znači da će se stranici svetog Josemarije moći lakše pristupiti s mobitela i drugih uređaja, a stranica Opusa Dei bit će obogaćena sadržajem o svom Osnivaču.


Bilten sa stranice svetog Josemarije više nije u funkciji.

Kako biste nastavili (ili tek počeli) primati tjedne novosti o svetom Josemariji jednostavno pođite na web stranicu Opusa Dei i prijavite se na bilten koji se šalje jednom tjedno i svaki puta kad se nešto veliko i novo objavi na stranici. Od sada će uključivati i vijesti o svetom Josemariji. Predbilježbe za bilten mogu se otkazati u svakom trenutku.


]]>
<![CDATA[„Svjetlo, sol i kvasac“: uloga laika u zadaći Crkve ]]> Prvi kršćani koji su živjeli s Isusom i apostolima ili koji su pripadali sljedećoj generaciji, bili su jako svjesni da je njihova zadaća sve što imaju ispuniti s vjerom. Riječima Tertulijana: „Ono što je duša u tijelu, to su kršćani u svijetu.“ Sveti Josemaria, kako biskup Alvaro del Portillo kaže u ovom članku, neumorno je ljude podsjećao da „Prema tome, svatko od nas mora aktivno raditi da svim muškarcima i ženama prenese evanđelje kojeg je Isus propovijedao.“

„Nemoguća misija.“ Nijedan drugi izraz ne može sažeti zapovijed danu malenoj skupini ljudi na Maslinskoj gori u jedno rano proljetno jutro u zoru kršćanske ere: „Nego primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje." (Dj 1:8). Kristove su posljednje riječi imale sve znakove ludosti. Ni bogati, ni učeni, ni moćni, kako bi ti jednostavni ljudi iz ovog izgubljenog zakutka rimskoga carstva trebali cijelom svijetu prenijeti poruku nedavno pogubljenog čovjeka?

Unutar razdoblja od tri stotine godina, veliki se dio rimskog carstva preobratio na kršćanski način života. Doktrina raspetoga pobijedila je progone moćnika, napasti učenih i otpor hedonista moralnim zahtjevima. Danas je kršćanstvo najjača svjetska duhovna sila. To može objasniti samo Božja milost. Ali njegova je milost djelovala kroz muškarce i žene koji su živjeli zadaću što su je primili.

Krist nije o zadaći govorio kao o većoj vjerojatnosti. Svojim je učenicima dao izravnu zapovijed. U svetom Marku čitamo: „Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se“ (Mk 16:15-16). I slično kod svetog Mateja: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta“ (Mt 28:19-20). Ovakve riječi donose u sjećanje Kristovu molitvu Ocu na posljednjoj večeri: „Kao što ti mene posla u svijet tako i ja poslah njih u svijet“ (Iv 17:18). Drugi vatikanski koncil, komentirajući ove riječi, kaže: „Crkva je primila ovaj jedinstveni mandat od Krista, pronositi spasiteljsku istinu od apostola i mora to raditi sve do kraja svijeta.“ (Lumen Gentium, 17.).

Svačija zadaća
Kada god dođe do razgovora o zadaći Crkve, ljudi često greškom pretpostavljaju da je ova odgovornost na kleru. Ali zadaću koju je Krist povjerio svojim učenicima trebaju provoditi svi članovi Crkve. Svatko, svatko prema svojim uvjetima, treba sudjelovati u ovom zajedničkom pothvatu. (usp. Ibid, 30) Koncil nas podsjeća da je „kršćanski poziv po samoj svojoj prirodi također i poziv na apostolat… U Crkvi postoji različitost zadaća, ali jedinstveni zadatak. Krist je apostolima i njihovim nasljednicima povjerio dužnost podučavanja, posvećivanja i vladanja u njegovo ime i po njegovoj moći. Ali i laici jednaku sudjeluju u svećeničkoj, proročkoj i kraljevskoj službi Kristovoj te prema tome imaju vlastiti udjel u zadaći cijelog Božjeg naroda u Crkvi i svijetu“ (Apostolicam Actuositatem, 2). Svi kršćani čine jedno tijelo u Kristu po krštenju i sudjeluju u otkupiteljskoj zadaći. Svatko prema tome treba aktivno raditi na tome da svim muškarcima i ženama prenese evanđelje koje je Krist propovijedao.

Iako je apostolska dimenzija kršćanskog poziva oduvijek prisutna u Crkvi, dugo se činilo da je spasiteljska zadaća povjerena samo nekolicini. Ostatak vjernika, velika većina, imala je ništa drugo osim pasivne uloge. Drugi se vatikanski koncil vratio počecima, naglašavajući da univerzalni poziv na svetost nije samo mogućnost već istinska dužnost: „Prema tome, na svim kršćanima leži iskonska odgovornost rada na tome da se božanska poruka spasenja učini poznatom i da je svi ljudi svijeta prihvate“ (Ibid.,3).

Tamo gdje samo laici mogu dospjeti
Imaju li laici kao takvi posebnu ulogu unutar Crkvene zadaće? Drugi vatikanski koncil već je dao točne smjernice. Obični vjernici, kaže konstitucija Lumen Gentium, „pozvani su od Boga da, radeći svoje uobičajene poslove i vođeni duhom Evanđelja, mogu raditi na posvećivanju svijeta iznutra, poput kvasca. Na taj način mogu Krista učiniti poznatim drugima, osobito svjedočanstvom života što sja vjerom, nadom i ljubavi“ (Lumen Gentium, 31). I dalje, „laici su na osobit način pozvani da učine Crkvu prisutnom i djelatnom u onim mjestima i okolnostima 'gdje samo po njima ona može postati sol zemlje" (Ibid., 33). Primjerice, Crkva je u bolnici prisutna ne samo u kapelanu, Ona je tamo također i u kršćanskim vjernicima koji, kao liječnici i sestre, rade kako bi pacijentima pružili dobre profesionalne usluge i osobnu pažnju. U susjedstvu, crkvena će zgrada uvijek biti neophodna referentna točka; ali jedini način da se dođe do onih koji ne dolaze u crkvu jest putem kršćanskih obitelji.

Apostolsko pismo Christifideles Laici, uzimajući kao referencu rad što je proveden na biskupskoj Sinodi 1987.godine, ovu doktrinu dublje istražuje. Po pitanju uloge laika, Papa je upozorio na dvije opasnosti: „napast da se bude toliko jako zainteresiran za Crkvene usluge i zadatke da pojedinci propuste aktivno sudjelovati u svojim obavezama u profesionalnom, društvenom, kulturnom i političkom svijetu; i napast da se pokuša nemoguće razdvajanje vjere od života, odnosno, odvajanje prihvaćanja Evanđelja od istinskog življenja Evanđelja u različitim situacijama u svijetu“ (Christifideles Laici, 2). Ono što laike muškarce i žene odvaja od ova dva ekstrema, kaže Papa, jest njihov „sekularni karakter“, jer ih Bog poziva da „se posvete u braku ili životu celibata, u obitelji, u poslu, i u različitim aktivnostima u društvu“ (Ibid., 15).

Sinoda je na ovaj način nastojala izbjeći dvostruki rizik koji je Papa naglasio. Potičući zadaću vjernika laika u vremenitim poslovima, otklanja napast povlačenja u Crkvene poslove kako bi se pobjeglo iz neprijateljskog ili indiferentnog društva. Pozivajući na snažno jedinstvo vjere i života, biskupi žele izbjeći gubitak kršćanskog identiteta. B+kako bi bili sol svijeta, moramo biti u svijetu. Ali ova sol nikada ne smije obljutaviti.

Prema tome, posebna zadaća vjernika laika je jasna: donositi Kristovu poruku u sve ljudske poslove: obiteljske, profesionalne, društvene…i, uz pomoć milosti, pretvoriti ih u susret s Bogom.

Prvi kršćani
Međutim, sve ovo nije nešto novo što je nastalo nakon Drugog vatikanskog koncila. Prvi kršćani, oni koji su poznavali Krista i apostole osobno ili su pripadali odmah sljedećim generacijama, bili su snažno svjesni svoje zadaće u svijetu. Tertulijan, primjerice, piše: „Živimo kao i drugi muškarci i žene. Idemo na Forum, tržnice, kupališta, dućane, tvornice, odmarališta, sajmove, i sve ostale poslovne zone. I mi smo mornari poput vas, služimo u vojsci, sudjelujemo u proizvodnji i prodaji; štoviše, proizvode svoga rada stavljamo vama na uslugu“ (Tertulijan, Apologija kršćana, 42).

I nadalje čitamo u ovom hvale vrijednom dokumentu kršćanskih početaka: „Kršćani se ne odvajaju od ostatka čovječanstva bilo po domovini, govoru ili običajima; činjenica je da danas žive u svojim gradovima; ne pričaju čudnim jezikom; ne vode nikakav ekscentrični život… Dok žive i u grčkim i u ne grčkim gradovima, ovisno kako im je kocka bačena, i prilagođavaju se običajima zemlje po pitanju odijevanja, hrane i općenito načina života, cijeli pravac njihovog načina života ističe se kao vrijedan divljenja i neposredno nadnaravni“ (Epistle to Diognetus, 5). Dok ostaju tamo gdje jesu, prvi su kršćani primjetno promijenili svoje ponašanje kako isti dokument govori kasnije: „Žene se kao i drugi i imaju djecu; ali ne izlažu svoje potomke… U tijelu su, ali ne žive po tijelu. Svoje dane provode na zemlji, ali imaju putovnicu neba. Poštuju zakone, ali u svom se privatnom životu izdižu iznad zakona… Jednom riječju, ono što je duša u tijelu, to su kršćani u svijetu“ (Ibid., 5 i 6).

Ovaj stav, njihova goruća apostolska aktivnost, rezultirala je začuđujuće brzim širenjem kršćanske vjere. Bez sumnje su ta naša braća i sestre imali Božju milost. Ali, nadalje, znamo da je njihov odgovor uvijek bio herojski: ne samo kada su se suočavali s mučenjima, već također i u svakom trenutku njihovih života. Nije iznenađenje to što je Tertulijan napisao: „Rođeni smo jučer i već smo ispunili zemlju: gradove, otoke, sela, vojsku, palaču, senat, Forum. Ostavili smo vam samo vaše hramove“ (Tertulijan, Apologija kršćana, 1).

Duh Opusa Dei
Dopustite mi da malo promijenim smjer razgovora. Univerzalni poziv na svetost i apostolat, tako jasan prvim kršćanima i ponovljen prilikom posljednjeg Koncila (Christifideles Laici, 16),jedan je od osnovnih principa koji čine duh prelature Opus Dei. Od 1928.godine njezin osnivač, Sluga Božji, Josemaría Escrivá, nikada nije propustio govoriti da su posvećivanje i apostolat pravo i dužnost svake krštene osobe. Primjerice, u pismu iz 1934.: „Vaša je dužnost posvetiti se. Da, čak i ti. Tko misli da je ova zadaća samo za svećenike i redovnike? Svima, bez iznimke, naš je Gospodin rekao: Budite savršeni, kao što je savršen Otac vaš nebeski.“ (Josemaría Escrivá, Put, 291). I opet, naša apostolska zadaća: „Svijet još uvijek odjekuje od Božjega poziva: "Oganj dođoh baciti na zemlju, pa što hoću ako je već planuo?"
Međutim, vidiš: Gotovo se svuda već ugasio… Zar nisi spreman raznositi oganj naokolo?“ (Ibid., 801). Monsignor Escrivá može se smatrati pionirom Drugog vatikanskog koncila. Kardinal Poletti jasno je to naglasio kada je predstavljao proces beatifikacije osnivača Opusa Dei: „Zbog toga što je proglašavao univerzalni poziv na svetost, sve od 1928. godine kada je osnovao Opus Dei, mons. Josemaría Escrivá prepoznat je prije svega kao prethodnik Koncila u onome što je bilo sama srž njegovog učenja“ (Dekret predstavljanja kauze za beatifikaciju Sluge Božjega Josemarije Escrivá de Balaguer y Albás).

Riječ i primjer
U sve jače materijalističkom društvu, kršćanska je zadaća jednaka onoj prvih Kristovih učenika: riječju i primjerom prenositi radosnu vijest. U ovom životu nikada nećemo znati učinke našega ponašanja na one oko nas, dobar primjer ili skandal kojeg smo izazvali. Prva i esencijalna obaveza svakoga kršćanina jest ponašati se u skladu s vjerom, konzistentni u vjerovanju što ga ispovijedamo. „Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori. Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući. Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima." (Mt 5:14-16).

Međutim, primjer nije dovoljan. „Apostolat ovakve vrste ne sastoji se samo u svjedočenju načinom života; istinski apostol traži prilike za objaviti Krista riječima upućenim bilo nevjernicima s ciljem njihovog približavanja vjeri, bilo vjernicima s ciljem podučavanja, ojačavanja i ohrabrivanja za život“ (Apostolicam Actuositatem, 6).

Ovaj zadatak nije usmjeren „specijalnim“ apostolima. Koncil nas je sve podsjetio na obavezu svakog laika prema apostolatu na vlastitu inicijativu. „Individualni apostolat, koji velikodušno izvire iz izvora istinski kršćanskog života, izvor je i uvjet cijeloga laičkog apostolata, čak i organiziranog tipa, i ne dopušta zamjene. Bez obzira na status, svaki laik (uključujući i one koji nemaju priliku ili mogućnost udruživanja) pozvan je na ovu vrstu apostolata i obavezni su uključiti se u njega. Ovakav tip apostolata koristan je u svako vrijeme i na svakom mjestu, ali u pojedinim je okolnostima jedini prikladan i moguć.“ (Ibid., 16).

Neprestano imamo prilike za apostolat. Naš bi cijeli život trebao biti neprestano apostolski. Međutim, želio bih razmotriti dva područja koja čine okosnicu života većine ljudi: posao i obitelj.

Kroz profesionalni posao
Profesionalni je rad jedno od mjesta gdje se prijateljstva rađaju i razvijaju. Može se činiti da su ovdje mogućnosti za apostolat ograničene samo na nekolicinu, ali ne smijemo zaboraviti da duboke, povjerljive veze razvijamo s ljudima koji s nama rade, što nam omogućava da im često pomažemo na odlučan i trajan način. Neki poslovi (mislim, primjerice, na podučavanje radu u medijima) nude mogućnost dolaska do stotina pa čak i tisuća ljudi. Međutim, bila bi greška misliti da samo ovakve profesije mogu biti prilike za apostolat. Upravo suprotno, svi kršćani, bilo kojeg posla ili okolnosti, trebali bi pomagati onima oko sebe pronaći kršćanski smisao života. Naravno, neće biti potrebe za velikom rječitosti i propovijedi. Bit će dovoljno prakticirati ono što je osnivač Opusa Dei zvao „apostolat prijateljstva i povjerenja,“ kojeg je ovako opisao: „Riječ koju si u pravi čas došapnuo nesigurnom prijatelju, dobro odmjereni razgovor koji si znao zapodjenuti u danoj prilici, stručni savjet koji je pospješio njegov rad na sveučilištu i obzirna indiskrecija kojom otkrivaš neslućene horizonte svakom koji traži - to je "apostolat povjerenja".“ (Josemaría Escrivá, Put, 973).

Apostolski se cilj pokazuje u istinskoj brizi za druge, što se normalno očituje u osobnoj komunikaciji između dva prijatelja. „Kršćanski apostolat – tu mislim konkretno na apostolat jednostavnog kršćanina, apostolat muškarca ili žene koji bez nekih osobitosti žive među sebi ravnima – velika je kateheza, u kojoj se osobnim kontaktom, pravim i iskrenim prijateljstvom u ljudima budi glad za Bogom i pomaže im se da otkriju neslućene obzore: naravno i jednostavno, kako već rekoh, s primjerom žive vjere, s ljubaznom riječju, ali koja je i puna snažne božanske istine.“ (Josemaría Escrivá, Susret s Kristom, 149).

Ovaj apostolski trud nije ograničen samo na pojedince. Slobodno i odgovorno, kršćani trebaju nastojati da cijeli spektar socijalnih struktura i institucija pomogne muškarce i žene privući bliže Bogu. Koncil je ovu infuziju kršćanskog duha u vremenite stvari vidio kao karakterističnu zadaću vjernika laika. U apostolskom pismu Christifideles Laici, Papa poziva kršćane koji rade na polju znanosti, tehnologije, medicine, politike, ekonomije i kulture (usp. 38, 42-44), pozivajući ih da se ne udalje od svoje odgovornosti izgrađivanja humanijeg, i prema tome kršćanskijeg, svijeta.

Inspiracija i principi koji su potrebni za takav jedan pothvat pronalaze se u socijalnoj doktrini Crkve. Ali ova će doktrina zaživjeti jedino kada muškarci i žene – bilo na Wall Streetu ili u priprostom dućanu na uglu – na svoj posao počnu gledati kao na nešto više od samog izvora prihoda ili uspinjanja na društvenoj ljestvici. Potrebni su muškarci i žene koji će – bilo u Gradskoj vijećnici ili u udruženjima u susjedstvu – raditi na podizanju humanijeg društva; potrebni su učitelji – bilo sveučilišni profesori ili školski učitelji – koji će pomoći izgrađivati kršćansku kulturu.

Važnost obitelji
Zajedno sa svim ovim apostolskim pothvatima vezanim za posao, apostolat učinjen u i po obitelji uvijek će imati temelju važnost. Za roditelje, njihov prvi i najvažniji apostolat, koji im je izravno Bog povjerio, jest obrazovanje njihove djece.

Obitelj je „prva i vitalna stanica društva.“ (Apostolicam Actuositatem, 11). O njezinom zdravlju ovisi zdravlje ili bolest cijeloga društva. Društvo će biti više obiteljsko kada svi članovi obitelji nauče žrtvovati se jedni za druge. Tolerancija i poštovanje u ljudskim odnosima ovisi o uzajamnom razumijevanju između roditelja i djece. Odanost će snažno izvirati u društvo ako se bračna vjernost bude ispravno cijenila. A materijalistički će se konzumerizam smanjiti ako se sreća doma ne bude računala samo u materijalnim stvarima.

Uloga primjera ključna je u odgoju djece. Ivan Pavao II komentirao je o svom ocu: „Moj je otac bio častan, te se gotovo sva sjećanja moga djetinjstva i adolescencije vrte oko njega… Sama činjenica da ga vidim kako kleči imala je odlučni utjecaj na moje rane godine. Bio je toliko stog prema sebi da nije imao potrebu biti strog prema svom sinu; njegov je primjer sam bio dovoljan da mi u glavu ulije disciplinu i osjećaj dužnosti“ (André Frossard, Ne bojte se, str. 14). A kardinal Luciani – kasnije Ivan Pavao I – piše: „U stvarnosti, prva knjiga o vjeri što je djeca čitaju su njihovi roditelji. Dobro je ako otac kaže dječaku: 'U crkvi je redovnik što ispovijeda, zar ne misliš da bi trebao iskoristiti priliku?' Ali ipak je bolje ako kaže: 'Idem u crkvu, na ispovijed; zar ne želiš poći sa mnom?'" (Illustrissimi: pisma pape Ivana Pavla I, str. 223). Primjer koji se daje u svim okolnostima – odanost prijateljima, radne navike, suzdržljivost i umjerenost, radost u nevoljama, briga za druge, velikodušnost – zauvijek je upisan u srca djece.

Tada, roditelji trebaju dati velikodušnu pažnju obrazovanju svoje djece. Osnivač Opusa Dei znao je reći poslovnim ljudima: „Najvažniji posao kojeg imate jest odgojiti dobro svoju djecu.“ To će se ostvariti ako roditelji postanu prijatelji svojoj djeci; ako djeca uvijek mogu otvoriti svoja srca s povjerenjem svojim roditeljima kada bilo kakva nevolja iskrsne. Sveti Toma More je napisao: „Kada bih se vratio kući, morao sam razgovarati sa ženom, popričati s djecom, i obratiti se slugama. Na svaku od ovih aktivnosti gledam kao na posao koji se treba odraditi – i treba, osim ako ne želiš biti stranac u vlastitom domu. Osim toga, trebamo se pobrinuti da što je moguće više budemo suglasni s onima koje je priroda, ili slučajnost, ili smo to bili sami mi, izabrala da nam budu suputnici u životu“ (sveti Toma More, Utopija).

Istina, ludi tok modernog vremena čini se da ne njeguje ovo mirno posvećivanje djeci. Imamo sve više i više svega, osim vremena z druge. Postoji rizik da roditelje potpuno zaokupi posao, čak iako se on radi za budućnost djece. Ali njihovo stanje u budućnosti ovisi puno više o vremenu koje su im roditelji velikodušno posvetili nego o pruženoj materijalnoj sigurnosti. Djeca se ne žale toliko na to što im roditelji nisu dali ovo ili ono, nego na roditelje koji se nisu dali obitelji.

Obitelji otvorene svima
Ali kršćanin svjestan svoje zadaće kvasca svijeta ne može biti zadovoljan s obiteljskim dužnostima i obavezama. U ovom svijetu gdje se jako ističe nadmetanje, normalno je kod kuće, u obitelji, tražiti toliko potrebnu nježnost i sigurnost koje toliko često nedostaju u širokom svijetu. Također je razumljivo da mnogi roditelji teže osigurati dobro vlastite obitelji. U isto vrijeme, kršćanska je obitelj uvijek „otvorena“ obitelj. „Obitelj, poput Crkve, treba biti mjesto gdje se prenosi Evanđelje i iz koje Evanđelje zrači… Takva obitelj evangelizira brojne druge obitelji, te susjedstvo čiji je član“ (Evangelii Nuntiandi, 71. Citirao Ivan Pavao II u svom apostolskom pismu o ulozi kršćanske obitelji u modernom svijetu Familiaris Consortio, 52). Kršćanska obitelj koja teži živjeti po svojim idealima, usprkos svojim ograničenjima i poteškoćama, uvijek je privlačna, čak i iz ljudske perspektive. Još i više ako je takva obitelj otvorena drugima, njegujući apostolski duh s rođacima, kolegama, susjedima, prijateljima djece. Tako ćemo shvatiti ideal kojeg je imao Ivan Pavao II kada je napisao: „Obiteljska se Crkve također naziva i svijetlim znakom Kristove prisutnosti i njegove ljubavi prema onima koji su daleko, prema obiteljima koje još ne vjeruju, te prema onim kršćanskim obiteljima koje više ne žive po vjeri koju su jednom primili“ (Familiaris Consortio, 54).

U isto vrijeme, sve su obitelji izložene vanjskim utjecajima što proizlaze iz prava, škole i javnog mišljenja. Kako bi zaštitili vlastite obitelji i pomogli drugima, kršćanin treba raditi na stvaranju za obitelj prihvatljive društvene klime.

Kao što čitamo u Familiaris Consortio, „Obitelji bi trebale biti prve koje će poduzeti korake da bi osigurale da zakoni i državne institucije ne samo da ne vrijeđaju, već podupiru i pozitivno brane prava i dužnosti obitelji. Među ovim riječima, obitelji bi trebale rasti u svjesnosti da su 'protagonisti' onoga što se zove 'obiteljska politika' i pridodane odgovornosti za transformiranje društva" (Ibid., 44).

Nova evangelizacija
Prvi su kršćani transformirali društvo dok su težili ispuniti Kristovu zapovijed: „Oni pak odoše i propovijedahu posvuda, a Gospodin surađivaše i utvrđivaše Riječ popratnim znakovima.“ (Mk 16:20).

Na početku trećeg tisućljeća, usred društva koje naizgled ludo napušta Boga, kršćani su pozvani na provođenje nove evangelizacije „u i po običnim, materijalnim i sekularnim aktivnostima ljudskog života. On (Krist) svaki nas dan čeka, u laboratoriju, u operacijskoj sali, u vojarnama, u sveučilišnim dvoranama, u tvornici, u dućanima, na poljima, u kući, te u cijeloj nepreglednoj panorami poslova. Dobro ovo shvatite: postoji nešto sveto, nešto božansko skriveno u najobičnijim situacijama, i na svakome od nas je da to otkrijemo“ (Razgovori s mons. Josemarijom Escrivá, 114). Kao što je napisao Ivan Pavao II: „Ovo će biti moguće ako vjernici laici budu znali kako u sebi nadvladati odvojenost Evanđelja od života, kako bi ponovo u svojim svakodnevnim aktivnostima u obitelji, poslu, društvu, prihvatili integrirani pristup životu koji svu svoju inspiraciju i snagu vuče iz Evanđelja“ (Christifideles Laici, 34). Svijet je gladan dosljednih kršćana: ljudi koji griješe i padaju, ali kojima je suđeno ustati i nastaviti, pod zaštitom svete Marije, na putu koji vodi Ocu po Isusu Kristu, koji je Put, Istina i Život.


Catholic Familyland, izdanje XXVII, str. 11-14, 1998.
]]>
<![CDATA[Koja su djela milosrđa?]]> Papa Franjo objavio je jubilej Godine milosrđa i zamolio vjernike da prakticiraju djela milosrđa tijekom godine. Koja su to djela milosrđa?

“Trebamo neprestano razmatrati djela milosrđa. To je izvor radosti, mira i spokoja. Naše spasenje o tome ovisi. Milosrđe: riječ koja otkriva samo otajstvo Presvetoga Trojstva. Milosrđe: vrhovni i najviši čin u kojem nam Bog pristupa. Milosrđe: temeljni zakon koji izvire iz srca svake osobe koja iskreno gleda u oči svojih braće i sestara na putu vjere. Milosrđe: most koji spaja Boga i čovjeka, otvarajući nam srca nadi da smo voljeni usprkos našoj grešnosti.”
Papa Franjo, bula Misericordiae Vultus, 2

1. Koja su djela milosrđa?
Moja je goruća želja da tijekom ovog jubileja kršćani razmatraju tjelesna i duhovna djela milosrđa. Bit će to put buđenja naše savjesti, koja je često potopljena pri dodiru sa siromaštvom. Uđimo dublje u srce Evanđelja gdje su siromašni osobito iskusili Božje milosrđe. Isus nas u svojim propovijedima upoznaje s djelima milosrđa kako bi mogli znati živimo li ili ne kao njegovi učenici. Nanovo otkrijmo tjelesna djela milosrđa: hraniti gladne, napojiti žedne, obući gole, dočekati stranca, liječiti bolesne, posjetiti zatvorene, pokopati mrtve. I ne zaboravimo duhovna djela milosrđa: dvoumna savjetovati, neuka poučiti, grješnika pokarati, žalosna i nevoljna utješiti, uvrjedu oprostiti, nepravdu strpljivo podnositi, za žive i mrtve Boga moliti.
Papa Franjo, bula Misericordiae Vultus, 15

Milosrđe je više nego samo suosjećanje: Ono je preobilje ljubavi i istovremeno donosi sa sobom preobilje pravde. Milostivi ima srce koje tankoćutno osjeća i dogovara jednom jakom, na žrtvu pripravnom, velikodušnom ljubavlju. Sveti Pavao veliča tu ljubav: Ljubav je strpljiva, ljubav je dobrostiva; ljubav ne zavidi, ne hvasta se, ne oholi se. Nije nepristojna, ne traži svoje, ne razdružuje se, zaboravlja i prašta zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini. Sve ispričava, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi (1 Kor 13,4-7).
Sveti Josemaria, Prijatelji Božji, 232

Drugi za tebe ne smiju biti brojke ili stepenice po kojima se ti možeš uspinjati. Isto tako ne smiju biti masa, koja će, prema potrebi, biti ili čašćena ili ponižavana, cijenjena ili prezirana. Misli o drugima – prije svega o onima iz tvoje neposredne blizine – tako da oni budu za tebe ono što zaista jesu: djeca Božja, sa svim dostojanstvom koje pripada tom divnom naslovu.
Sveti Josemaria, Susret s Kristom, 36

2. Koja su djela milosrđa?
Sedam tjelesnih djela milosrđa:
1.Gladna nahraniti.
2.Žedna napojiti.
3.Siromaha odjenuti.
4.Putnika primiti.
5.Bolesnika i utamničenika pohoditi.
6.Zarobljenike i prognanike pomagati.
7.Mrtve pokopati.


Sedam duhovnih djela milosrđa:
1.Dvoumna savjetovati.
2.Neuka poučiti.
3.Grješnika pokarati.
4.Žalosna i nevoljna utješiti.
5.Uvrjedu oprostiti.
6.Nepravdu strpljivo podnositi.
7.Za žive i mrtve Boga moliti.

Većina tjelesnih djela milosrđa uzeta su iz opisa kojeg je naš Gospodin dao o sudnjem danu (Mat 25: 34-46), i iz Tobije poglavlja 1 i 2.
Crkva je izvukla listu duhovnih djela milosrđa iz različitih dijelova Biblije, osobito iz Kristovih naučavanja o oprostu, bratskoj opomeni, podnošenju patnje i slično.

3. Koji efekt imaju djela milosrđa na ljude koji ih čine?
Djela milosrđa zadobivaju milosti onima koji ih čine. U Evanđelju svetog Luke Isus kaže: „Zaiskajte i dat će vam se.“ (Lk 11:9). Prema tome, čineći djela milosrđa, izvršavamo Božju volju, dajemo drugima i Gospodin nam je obećao dati ono što je nama potrebno.

Isto tako jedan od načina da se riješimo našeg duga koji je ostao u našim dušama kao rana od grijeha koje smo počinili i za koje smo dobili oprost jest činiti dobra djela. Očita dobra djela koja možemo raditi djela su milosrđa. Jedno od blaženstava kaže: „Blagoslovljeni milosrdni, oni će zadobiti milosrđe.“(Mat 5:7).

Štoviše, djela milosrđa pomažu nam napredovati na putu prema nebu jer nas progresivno čine sličnijima Isusu, našem uzoru, koji nas je učio kakav treba biti naš stav prema drugima. Sveti Matej donosi nam ove Isusove riječi: „Ne zgrćite sebi blago na zemlji, gdje ga moljac i rđa nagrizaju i gdje ga kradljivci potkapaju i kradu. Zgrčite sebi blago na nebu, gdje ga ni moljac ni rđa ne nagrizaju i gdje kradljivci ne potkapaju niti kradu. Doista, gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce."(Mat 6:19-21). Ako se ponašamo ovako, stjecat ćemo bogatstvo vječnosti, jedino istinski neprocjenjivo bogatstvo.

Razmatranje otajstva
Prvo misli na druge. Tako ćeš proći ovaj život na zemlji, nesumnjivo čineći pogreške, jer one su neizbježne, ali čineći dobro.
A kada dođe trenutak smrti, jer i to je neizbježno, dočekat ćeš je rado, poput Krista, jer ćemo poput njega i mi nanovo ustati i primiti nagradu njegove Ljubavi.
Sveti Josemaria, Križni put, 14. postaja, 4.

Upoznati Isusa isto je što i spoznaja da naš život ne može imati drugog smisla doli predanost u službi za druge. Kršćanin se ne smije baviti samo svojim osobnim problemima, on mora imati pred očima cijelu Crkvu i mora misliti na spas svih ljudi.
Sveti Josemaria, Susret s Kristom, 145

Trebamo život dati za druge. To je jedini način življenja života Isusa Krista i poistovjećivanja s njime.
Sveti Josemaria, Križni put, 14. postaja

Tjelesna djela milosrđa: kratko objašnjenje

Sveti Matej donosi nam Isusov opis posljednjeg suda. (Mat 25: 31–46). „Kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje. I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi zdesna, a jarce slijeva." Tad će kralj reći onima sebi zdesna: Dođite blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.“ Tada će mu pravednici odgovoriti: Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo tebi? A kralj će im odgovoriti: Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste! Zatim će reći i onima slijeva: Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim! Jer ogladnjeh i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i ne dadoste mi piti; stranac bijah i ne primiste me; gol i ne zaogrnuste me; bolestan i u tamnici i ne pohodiste me! Tada će mu i oni odgovoriti: Gospodine, a kada te to vidjesmo gladna, ili žedna, ili stranca, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici, i ne poslužismo te? Tada će im on odgovoriti: Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste. I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni."

1) Nahraniti gladne i 2) napojiti žedne.
Prva dva tjelesna djela milosrđa idu zajedno i opisuju pomoć koju trebamo pružiti – hranu i druge potrepštine – najsiromašnijima i ljudima u potrebi, onima koji nemaju dovoljno za hranu svakoga dana.
U Evanđelju svetog Luke, poglavlje 3, odlomak 11, naš nam Gospodin govori: „Tko ima dvije haljine, neka podijeli s onim koji nema. U koga ima hrane, neka učini isto tako“.

3) Siromaha odjenuti.
Ovo djelo milosrđa govori o drugoj osnovnoj potrebi: odjeći. To nam je često olakšano skupljanjem odjeće u lokalnim crkvama ili drugim centrima. Može biti dobro razmisliti o tome da ne dajemo samo ono što nama ne treba ili što više ne možemo nositi, već također i odjeću koju još uvijek volimo nositi.
U poslanici svetoga Jakova ohrabruje nas se na velikodušnost: „Ako su koji brat ili sestra goli i bez hrane svagdanje pa im tkogod od vas rekne: "Hajdete u miru, grijte se i sitite", a ne dadnete im što je potrebno za tijelo, koja korist?“ (Jak 2:15-16).

4) Putnika primiti.
U antičkim vremenima, dati utočište strancu bilo je pitanje života i smrti, jer su putovanja bila toliko komplicirana i vrlo opasna. Danas to nije uvijek slučaj. Ipak, trebamo iskoristiti priliku i u našim domovima ponuditi mjesto gostoprimstva ne samo članu obitelji i prijatelju, već i nekome tko je zaista u potrebi.

5) Bolesnika pohoditi.
Ovo je vrlo praktičan način pomaganja bolesnima i starijima, brinući se za njihove fizičke potrebe i nudeći im društvo i prijateljski razgovor.
Najbolji primjer u Pismu je priča o dobrom Samaritancu koji se brinuo za ranjenog čovjeka, a kada to više sam nije moga činiti, predao ga je drugome na brigu i platio sve iz vlastitog džepa (Lk 10: 30-37).

6. Utamničenika pohoditi.
Misli se na posjećivanje utamničenika ne samo kako bi im se pružila materijalna potpora već i duhovna, pomoći im unaprijediti život, promijeniti način ponašanja, naučiti neku vještinu kako bi mogli zarađivati za život jednom kada ispune svoju kaznu i tako dalje. Također to znači iskupiti nevine i otete. U antičkim vremenima, kršćani su često nudili otkupninu za robove ili su sami sebe nudili kao zamjenu za nedužne uhićenike.

7. Mrtve pokopati.
Krist nije imao svojega groba. Prijatelj, Josip iz Arimateje, dao mu je svoj. I ne samo to: bio je dovoljno hrabar otići Pilatu i zatražiti Isusovo tijelo. Nikodem mu je pomogao pokopati ga (Iv 19: 38-42).
Možda se čini nepotrebnim specificirati da je pokapanje mrtvih djelo milosrđa, jer svi na kraju budu pokopani. Ali u vremenima rata, primjerice, to može biti zaista jedna vrlo zahtjevna i milosrdna gesta. Zašto je važno mrtvima pružiti pristojan ukop? Jer je ljudsko tijelo, ako je osoba kršćanin, bilo hram Duha Svetoga (I Kor 6:19).

Razmatranje otajstva
Kada želimo nekomu drugomu pomoći, moramo ljubiti ljubavlju koja je – još jednom ponavljam – razumijevanje i predanje, naklonost i svjesna poniznost. Tako ćemo shvatiti zašto je Gospodin želio sav Zakon sabrati u tu dvostruku zapovijed, koja je ustvari samo jedna jedina: od sveg srca ljubav prema Bogu i bližnjemu (Mt 22,40).
Možda ćete sada pomisliti da mi kršćani – ne neki drugi, već ti i ja – ponekad zaboravljamo na elementarne primjene te dužnosti. Možda mislite na svu nepravdu koja se ne popravlja, na zloporabe koje se ne odstranjuju, na diskriminaciju koja se prenosi s naraštaja na naraštaj, a da se ne traže rješenja koja u korijenu uništavaju zlo.
Ne mogu vam dati konkretna rješenja za te probleme, jer na to nemamo pravo. No kao Kristovu svećeniku dužnost mi je podsjetiti vas što o tome kaže Sveto pismo. Pogledajte na prizor pri sudu, koji je sam Isus opisao: Idite od mene, prokleti, u oganj vječni što je pripravljen đavlu i anđelima njegovim!
Jer bijah gladan, i ne dadoste mi jesti, bijah žedan, i ne dadoste mi piti; bijah putnik, i ne primiste me; go, i ne obukoste me; bolestan i u tamnici, i ne pohodiste me (Mt 25,41-43).
Čovjek ili društvo koje ne reagira na nevolju i na nepravdu i ne nastoji je ublažiti nije čovjek i nije društvo po uzoru na ljubav Srca Kristova. Čuvajući uvijek veliku slobodu izrađivanja i primjene konkretnih rješenja i prema tome unutar logičnog pluralizma, kršćani se moraju međusobno uskladiti u revnosti za služenje čovječanstvu, inače njihovo kršćanstvo ne bi bilo Riječ i Život Isusov, već prerušavanje i prevara pred licem Božjim i pred ljudima.
Sveti Josemaria, Susret s Kristom, 167

Hvala, moj Isuse, jer si se htio učiniti savršenim Čovjekom, sa srcem koje ljubi, ljubi nadasve, koje ljubi do smrti i trpi: koje se ispunja radošću i boli; koje se oduševljava za puteve ljudske i pokazuje nam onaj koji vodi u Nebo; koje se herojski podvrgava dužnosti i vodi milosrđem; koje bdije nad siromasima i nad bogatima; koje se brine za grešnike i za pravednike… Hvala, moj Isuse, i daj nam srce po mjeri Tvoga!
Sveti Josemaria, Brazda, 813

Ljubav je ta koja žrtvi daje smisao. Svaka majka jako dobro zna što to znači žrtvovati se za svoju djecu; ne radi se samo o tome da im se da malo od svojega vremena, već o podređivanju cijeloga svojega života njihovoj dobrobiti. Moramo živjeti misleći na druge i koristeći stvari na takav način da imamo nešto za ponuditi drugima. Sve su to oblici siromaštva koji jamče uspješnu nenavezanost.
Sveti Josemaria, Razgovori, 111

Duhovna djela milosrđa: kratko objašnjenje

1) Grješnika pokarati.
Bratska opomena objašnjena je u Evanđelju svetoga Mateja, objašnjava ju sam Isus. „Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata“ (Mat 18:15).
Svoga bližnjega trebamo nježno i ponizno ispravljati. Često će nam to biti teško, ako je tako možemo se sjetiti što sveti Jakov govori u svojoj poslanici: „Tko vrati grešnika s lutalačkog puta njegova, spasit će dušu njegovu od smrti i pokriti mnoštvo grijeha“ (Jak 5:20).

2) Neuka poučiti.
Prosvjetljivanje ljudi na bilo kojem polju, uključujući i religiju, bilo pišući, razgovarajući, ili bilo kojim drugim dostupnim sredstvom. Kako kaže Danijel, „Umnici će blistati kao sjajni nebeski svod, i koji su mnoge učili pravednosti, kao zvijezde navijeke, u svu vječnost“ (Dn 12:3b).

3) Dvoumna savjetovati.
Jedan od darova Duha Svetoga, dar je savjeta. Svatko tko želi drugima dati dobar savjet prvo treba imati čistu savjest i biti u stanju slušati Boga, jer ono što trebamo nije dati svoje mišljenje već istinsko vodstvo onima kojima je potrebno.

4) Žalosna utješiti.
Biti tamo za svoju braću i sestre uvijek, ali osobito u vremenima poteškoća, znači ponašati se poput Isusa kojeg su žalostile patnje drugih. Vidimo to u Evanđelju svetoga Luke, u slučaju udovice iz Naima. „Kad se približi gradskim vratima, gle, upravo su iznosili mrtvaca, sina jedinca u majke, majke udovice. Pratilo ju mnogo naroda iz grada. Kad je Gospodin ugleda, sažali mu se nad njom i reče joj: "Ne plači!" Pristupi zatim, dotače se nosila; nosioci stadoše, a on reče: "Mladiću, kažem ti, ustani!" I mrtvac se podiže i progovori, a on ga dade njegovoj majci.“ (Lk 7:12-15).

5) Nepravdu strpljivo podnositi.
Strpljenje prilikom podnošenja nepravde vrlina je i istinsko djelo milosrđa. Međutim, u slučajevima kada tiho podnošenje pogrešaka drugih uzrokuje objektivno zlo osobi koja tu pogrešku čini, ili drugima koji mogu zbog toga patiti, također trebamo imati hrabrosti i ljubavi ispraviti grešnika nježno i pozitivno.

6) Nepravdu oprostiti.
U Očenašu kažemo, „Oprosti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim“, a naš Gospodin ovu točku jasno naglašava: „Doista, ako vi otpustite ljudima njihove prijestupke, otpustit će i vama Otac vaš nebeski. Ako li vi ne otpustite ljudima, ni Otac vaš neće otpustiti vaših prijestupaka."(Mat 6:14-15). Opraštati uvrjede znači nadići vlastite osjećaje nemira i želje za osvetom i umjesto toga s osobom koja nas je uvrijedila postupati ljubazno. Najbolji primjer opraštanja u Starom Zavjetu je Josipovo, koji je oprostio svojoj braći nakon što su ga pokušali ubiti, a potom ga prodali u ropstvo. „Ali se nemojte uznemirivati i prekoravati što ste me ovamo prodali; jer Bog je onaj koji me pred vama poslao da vas održi u životu.“ (Post 45:5). A najveći primjer opraštanja u Novom Zavjetu jest opraštanje Krista na križu, čime nas uči da uvijek i sve trebamo oprostiti. „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine“ (Lk 23:34).

7) Za žive i mrtve Boga moliti.
Sveti Pavao preporučuje nam da se molimo za svakoga bez iznimke, uključujući i one koji su na mjestima upravljanja i odgovornosti, jer Bog „hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine.“ (I Tim 2:4). Svete duše u čistilištu ovise o našim molitvama. Dobro je djelo moliti za njih da se oslobode svojih grijeha (usp. 2 Mak 12:46).
Papa Franjo traži da svi kršćani i ljudi dobre volje mole osobito za progonjene kršćane. Možemo zastati i promisliti kako ispunjavamo ovu njegovu želju, kako bi naša braća i sestre u vjeri osjetili potporu i utjehu koja proizlazi iz naše molitve.

Razmatranje otajstva
Oči nam trebaju biti otvorene, moramo znati gledati oko sebe, kako bismo zamijetili neprestani zov koji nam Bog upravlja po ljudima u našoj okolini. Mnoštvu ne možemo okrenuti leđa; ne smijemo se zatvarati u svoj vlastiti mali svijet. Tako Isus nije živio. U Evanđelju se uvijek govori o njegovu milosrđu, o njegovoj sposobnosti da boli i potrebe dijeli sa svojim bližnjima: On ima samilosti s udovicom iz Naina (usp. Lk 7,11-17), On je proplakao nad mrtvim Lazarom (usp. Iv 11,35). On se brine o mnoštvu koje Ga je slijedilo
i koje nije imalo ništa za jelo (usp. Mt 15,32), On ima samilosti prije svega s grješnicima, onima koji hode svijetom a da ne poznaju svjetlo i istinu: Kad iziđe iz lađice, vidje silan narod i sažali se nad njima, jer su bili kao ovce bez pastira, te ih poče učiti dugo (Mk 6,34).
Ako smo uistinu Marijina djeca, onda shvaćamo taj Gospodinov stav; naše će se srce otvoriti i biti puno milosrđa. Onda nas pogađaju boli, bijeda, pogreške, samoće i tjeskobe naših bližnjih koji su naša braća. Onda osjećamo da im u njihovim poteškoćama moram žurno pomoći i da im govorimo o Bogu, tako da se nauče ponašati kao djeca i da tako mogu
iskusiti Marijinu majčinsku naklonost.
Susret s Kristom, 146

Naš život mora pratiti živote drugih, tako da nitko ne bude osamljen ili da se ne osjeća sam. Naša ljubav treba da je puna i ljudske topline i naklonosti.
Susret s Kristom, 36

]]>
<![CDATA[Pravo značenje hodočašća]]> Za početak bih želio zahvaliti svima koji su pomogli da se ostvari moje putovanje na Svjetski dan mladih. Putovanje nam je započelo u Taipeiju; putovali smo preko Shangaja, Rima, Beča i konačno stigli u Krakow. Osobito sam zahvalan svima koji su nam na tom putu pomogli. Bez njih moje putovanje ne bi bilo plodno.

Siguran sam da je SDM hodočašće. Ipak, nije to neko obično hodočašće jer je ispunjeno tolikom mladosti, strasti i životom.

Samo da odmah objasnim, putovanje kojim se ide u razgledavanje znamenitosti toliko se razlikuje od samog hodočašća. Omogućuje nam posjetiti turistička mjesta koja nas zanimaju, a osjećat ćemo se dobro zbog dobre hrane i usluga. Dok tijekom hodočašća trebamo slijediti određeni raspored svakoga dana, a svako jutro započinje jutarnjom molitvom i svetom Misom. Slijedi Anđeo Gospodnji, Krunica i kasnije, još jedna razmatrajuća molitva. U početku mi je zaista teško bilo slijediti taj raspored. Ali, već sam bio uplatio veliku svotu i želio sam u potpunosti uživati u Poljskoj, njezinim egzotičnim specijalitetima i jedinstvenoj kulturi. Ali, ići na SDM nije bilo onako kako sam ja to očekivao. SDM naučio me je da biti hodočasnik znači obratiti se i prikazivati žrtve.

Tako sam, malo po malo, napustio negodovanje i priviknuo se na činjenicu da sam hodočasnik. Shvatio sam da mi se kroz meditaciju otvara ljepota molitve. Naučio sam pažljivo i polako slušati svaku pojedinu riječ molitve. Svo to vrijeme provedeno s Bogom pomoglo mi je shvatiti moje grijehe i pogreške. Ta su mi razmišljanja prosvijetlila um i ojačala volju. Postao sam svjesniji koliko i kako moja djela utječu na druge.

Iskreno, ja sam buntovnik i ne volim „izgubiti svoju slobodu kretanja“ te slijediti neke grupne aktivnosti. Primjerice, nakon molitve svakoga dana, usprkos fizičkom umoru, nisam želio ostatak vremena provesti odmarajući se. Tako da, dok bi većina mojih prijatelja otišla u krevet, ja sam hodao po Krakowu i isprobavao hranu.

Nakon susreta s Papom, stotine tisuća mladih hodalo je prema centru grada. Poslije su svi moji prijatelji bili premoreni i odmah su otišli u sobe. Ali ja sam pitao vodiča mogu li nakratko obići grad. Dva sam sata razgledavao i puno fotografirao, poput malog djeteta. Također sam uživao u ukusnoj poljskoj večeri. Što se mene tiče, ako sam došao u Poljsku skroz iz dalekog Tajvana, neću tratiti vrijeme i želim što više toga vidjeti. Nažalost, na povratku natrag bus se pokvario. Pitao sam za upute lokalne mještane te sam u dom stigao negdje oko ponoći. Zahvaljujući ovome, toliko sam dobro upoznao lokalni prijevoz i vozni red da sam se do doma mogao vratiti sretno i sigurno kad god sam to htio.

Uz to što sam toliko toga naučio o Bogu, upoznao sam i jako puno ljudi. Bilo nas je jako malo iz Tajvana (nas pet!), pa smo se priključili hodočasnicima iz Shangaja. U domu smo upoznali ljude iz Hong Konga, Macaua i Koreje te smo oformili veliku grupu iz Istočne Azije. Inače, postoji velika razlika između Istočne Azije i ostalih regija. Primjerice, ljudi iz Hong Konga su topli i prijateljski raspoloženi. Brzo uspostavljaju komunikaciju sa svima, bez obzira kojeg bili spola ili rase. Ljudi iz Shangaja su religiozni, jako predani služenju Gospodinu. Bili su jako predani u područjima koja su se ticala duhovne formacije. Za razliku od njih, ljudi iz Macaua nisu toliko pričljivi, ali izuzetno dobro organiziraju plan i vode aktivnosti. Njihovim trudom je naša skupina sve lako prolazila. Zadnji, ali nikako ne posljednji, ljudi iz Koreje su praktični eksperimentatori, prvi su odlazili, a posljednji se vraćali u dom. Uvijek su bili spremni za istraživanje i za tren su vam mogli nestati iz vida. Ali, bez obzira otkud dolazili, svi smo imali zajednički identitet: svi smo bili katolici. Okupili smo se u Kristovo ime, baš kao velika obitelj.

Uz nas iz Azije, puno je mladih Europljana bilo na SDM: Španjolaca, Talijana i Francuza – oni su bili najbrojniji. Tako sam shvatio važnost jezika. Što možemo mi dok Španjolci hvale Papu, Talijani plješću, a Francuzi pjevaju Marseljezu? Iako ne dijelim isto kulturno podneblje kao Europljani, mogu se služiti engleskim jezikom u svojoj komunikaciji. Tako sam pojačao zanimanje za učenje stranih jezika. Razgovarajući sa Španjolcima, naučio sam da oni u srednjim školama uče Filozofiju. Filozofija se nalazi u korijenu svih stvari. Bez nje ne bi postojale ni kemija ni fizika jer upravo je filozofija potaknuta istraživački duh.
Nadalje, sa mnom je bio prijatelj koji priča Kineski, Engleski, Talijanski, Španjolski i Njemački jezik, a ima samo šesnaest godina. Možda ne zna puno o prirodnim znanostima ili društvenim znanostima, barem ne još. Ali, mogao se sasvim lako uklopiti u različite grupe i sprijateljiti sa strancima. Ne treba se brinuti za svoju budućnost jer jezici koje govori već mu daju čvrst temelj za uspjeh (možda postane i najbolji neslužbeni diplomat svoje zemlje)! Tijekom SDM shvatili smo da je izuzetno korisno poznavati strane jezike je su jako važni za upoznavanje, sklapanje prijateljstava, komunikaciju i interakciju. Nije ni potrebno naglašavati da je Engleski jezik tu najvažniji. Žalosno je da ni njega ne znam dobro pričati!

Vjerujem da su mladi koji su došli na SDM, koji su tamo svakoga dana pohađali svetu Misu i pobožno se molili, već najveći svjedoci Katoličke vjere. Prije SDM nisam shvaćao što to mi činimo tijekom katoličkih ceremonija. Rijetko sam išao na ispovijed. Ispitivao sam Boga. Čak sam i sumnjao vjerujem li istinski u Njegovu Crkvu. Čuvši sva moja pitanja, Bog mi je kroz SDM pokazao što je vjera.

Sveti Josemaria Escriva, osnivač Opusa Dei, rekao je da svakodnevno primamo Svetu Pričest, a da ne znamo ni kad trebamo kleknuti. Toliko sam više toga dobio na ovom hodočašću, nego na svim satovima vjeronauka. Konačno sam počeo shvaćati njegovo značenje.

Papa Franjo nada se da će se mladi udružiti. Molio je i tijekom Mise posvetio nas za jedinstvo. Nadalje, Njegova Svetost slavila je SDM u Krakowu 2016., s nadom da će dijeliti „milosrdno i uvijek spremno“ srce s mladima.

Također smo se susreli s Prelatom Opusa Dei (biskupom Echevarrijom) na jednom druženju. On kaže da sve uvijek počinje kao malo; sve što je rođeno kao veliko djeluje zastrašujuće. Kao što malena Crkva s vremenom prerasta u dijecezu, tako i mladi malo po malo upoznaju Boga. Uvjeren sam da ćemo tako i mi s vremenom jako dobro upoznati Boga. Crkva svoju nadu stavlja u mlade koji su njezini budući nositelji, a Svjetski dan mladih samo je jedan od kamenja tih temelja.

Jerome Mao student je prve godine Arhitekture na Kršćanskom Sveučilištu Chung Yuan. Živi u Hsin-tien, New Taipei City, Taiwan.
]]>
<![CDATA[Naša obitelj nije bajka, stvarna je ]]> Kada sam imala otprilike 14 godina, prijateljica mi je dala savjet, „Povjeri se svetom Rafaelu, arkanđelu, i moli ga da oda čast svojoj svetkovini tako što će ti naći dobroga muža.“ To je bilo u vrijeme kada se svetkovina svetog Rafaela, arkanđela, slavila 24.listopada, a to je ujedno i moj rođendan. Nisam imala pojma kako će se taj savjet očitovati na moj život u budućnosti, ni kako će se moćnim sveti Rafael pokazati.

Prošle su godine. Moja je starija sestra u Frankfurtu studirala medicinu, tamo je živjela sa svojim mužem. Kada su dobili prvo dijete, zamolili su me da dođem iz Kostarike i da im pomognem s bebom. Tamo sam se upisala na plesni tečaj i upoznala Norberta, ljubaznog mladića koji mi je pomagao oko jezika. Radio je za Lufthansu kao dio posebne antiterorističke jedinice, putovao je anonimno, odjeven u uniforme djelatnika zračne luke, kako bi osiguravao sigurnost putnika. Letio je nekoliko puta tjedno, u različite krajeve svijeta, ali kada bi se vratio u Frankfurt, našli bismo se, pričali, smijali…

Za svoj dvadeseti rođendan, Norbert me je odveo u kuću svojih roditelja prvi put, u selo tri sata udaljeno od Frankfurta. Kada smo posjetili lokalnu crkvu vidjela sam ondje jednu fresku koja je prikazivala svetog Rafaela, arkanđela, s Tobijom. To je bio znak ili?

Ali vrijeme je prolazilo i došao je trenutak kada sam se trebala vratiti u Kostariku.

Kako ste se nosili s odvojenosti? Je li moguća veza na daljinu?

Nema načina za objasniti golemu patnju koju osjećate kada znate da trebate ići i ostaviti nekoga koga volite. Možda zato savršeno mogu razumjeti ono što je sveti Josemaria rekao u Susretu s Kristom, govoreći o čudu Euharistije, kada priča o zaljubljenima što se moraju rastati.

Cijelo smo si vrijeme pisali. To je bilo 1980.-ih i nije bilo Interneta, Skypa, mobitela, ničega; telefonski su pozivi koštali cijelo blago i jedini način kako smo mogli ostati u kontaktu bilo je dopisivanje. Mojim je pismima trebalo otprilike tjedan dana da stignu do Njemačke, a na odgovor sam trebala čekati još najmanje tjedan dana – i to je bilo tako u najboljem slučaju, ponekad je znalo trajati i dulje.

Tako smo se šest godina dopisivali i u jednom sam se trenu zapitala ima li sve to smisla, nadati se i pisati. Što ako ga nikada više ne budem vidjela? Što ako je sve to samo mašta? bilo je to luda, ta udaljenost i cijeli Atlantik između nas.

1985.bila je odlučujuća godina. Ukazala mi se prilika da s mamom i sestrama odem u Rim u ožujku. Kada sam ugledala europsku zemlju, odmah sam ga željela kontaktirati. Kada sam stigla u Rim, nazvala sam ga i rekla da sam u Europi. Rekao je: „Želiš li da dođem?“ Oklijevala sam nekoliko sekundi, nisam znala što bih rekla, a onda sam rekla „Da!“ Došao je nakon dva dana i ostao sljedeća dva dana. Rekao mi je da će početkom kolovoza doći u Kostariku i da se trebamo odlučiti hoćemo li se vjenčati ili ćemo se prestati dopisivati. Svatko od nas imao je golemu ladicu punu pisama, sjećam se kako sam se vratila u Kostariku ispitujući svoje srce: bila je toliko važna odluka, s tolikim posljedicama… Sjećam se jedne molitve koja mi je pomagala u toj tjeskobi: okrenula sam se Blaženoj Djevici za pomoć i molila „Preslatko Srce Marijino, pripremi mi siguran put!“ Tu sam strelovitu molitvu izgovorila tisuću puta, moleći je da mi pomogne jasno vidjeti jer, ako pristanem, morat ću se preseliti u Njemačku, a to sve mijenja.

15.kolovoza jasno sam sve vidjela. Toga sam dana pristala.

Tako smo se Norbert i ja nakon toliko godina vjenčali i živjeli sretno… Ali naš život nije bajka, stvaran je, a stvaran život donosi sa sobom također i poteškoće, probleme i patnju.

Malo nam pričaj o toj stvarnoj životnoj priči, sa svim radostima i malenim i velikim patnjama.

Kako nisam željela ići živjeti u Njemačku, odlučili smo izgraditi kuću u Kostarici i tamo smo živjeli prve četiri godine i tu se rodilo naše troje djece. Ali Božjom providnosti, stvari su se zakomplicirale i nismo tu mogli više ostati. To sada tako govorim, ali tada sam se odupirala preseljenju u Njemačku svim silama dokle god sam mogla. Kada smo se preselili, živjeli smo s njegovim roditeljima neko vrijeme sve dok si nismo mogli sami izgraditi kuću. Tamo smo bili sljedeće četiri godine... godine kada nismo imali ništa i ponovo smo započinjali od nule.

Uz Božju pomoć i Norbertov naporan rad, uspjeli smo preživjeti i uz bankovne kredite kupiti komad zemlje, te smo počeli graditi. Norbert je sam izradio planove za izgradnju kuće i uz svoj uobičajeni posao svaki je vikend radio na izgradnji.

Jednom sam čula da ni jedna arhitekt nije uspio smisliti nacrt za kuhinju u koju bi stale dvije žene, i to je savršeno točno: mlada obitelj treba imati vlastiti prostor.

Bilo je to naporno i vrlo intenzivno vrijeme. Bilo je dana kada sam se osjećala poput zombija, jer naše petero djece nije spavalo dobro tijekom noći.

Govoreći o djeci: kada ste se zaručili, jeste li razgovarali o tome koliku obitelj želite imati?

Prije nego smo se vjenčali, složili smo se oko toga da ćemo imati onoliko djece koliko to budemo mogli. Ali, dok je on bio još u Njemačkoj, a ja u Kostarici, otišla sam na neke liječničke preglede i rekli su mi da neću moći uopće imati djecu. Pisala sam mu i sve rekla i da ću razumjeti ako se ne želi vjenčati. Norbert je rekao da to ništa ne mijenja, uvijek možemo posvojiti dijete.

I tada su, hvala Bogu, stigla naša djeca. Norbert i ja smo se složili da ću ostati kod kuće i brinuti se za djecu dok će on zarađivati. Iako sam sve u svemu odustala od rada izvan kuće, nikada nisam osjećala da je to vrijeme izgubljeno, zapravo, bilo je to najvrjednije vrijeme u mom životu. Imala sam mogućnost biti uz svoju djecu dok su koračali u životu, kršćanski ih odgajati, učiti ih vrijednostima…

Sada, dok pišem, mislim na starijih petero koji su već napustili gnijezdo i zahvaljujem Bogu što nam je nakon gotovo jedanaest godina od rođenja petog djeteta dao radost, našu Evu Mariju, kojoj je danas jedanaest godina. Rodila sam je kada mi je bilo 44 godine i naravno da sam ispočetka bila zabrinuta, ali srećom sve je bilo u redu i konačno je naša najstarija Stefanie dobila sestru.

Norbert, kao i uvijek naporno radeći, pomaže našim sinovima koji su još uvijek na fakultetu; još uvijek otplaćujemo dug banci, ali još samo malo. Bog nam uvijek pomaže, ali kako izreka kaže „Bog pomaže onima koji si sami pomažu.“

Brak i obitelj o kojoj nam govoriš prolazi kroz nezamislive izazove. Kako si se nosila s tim da si u stranoj zemlji, s nepoznatim jezikom i običajima?

Bilo mi je jako teško naviknuti se na novu zemlju, drugačijih običaja i mentaliteta, i često sam se željela vratiti. Srećom, imala sam golemu duhovnu potporu koja mi je pomogla gledati na stvari s drugog stajališta i koja me je ohrabrivala u nadilaženju novčanih problema, nesporazuma sa svekrvom, čežnje za domom, i koja mi je pomogla vidjeti da se sve te žrtve i borbe nakraju isplate.

Sada gotovo 25 godina živim u Njemačkoj. Toliko sam toga naučila – između ostalog način na koji se ljudi ovdje ponašaju. U Latinskoj Americi svi smo prilično komunikativni i emocionalni, i dok razgovaramo idemo u detalje. Ovdje su ljudi poprilično rezervirani, ali s golemim nutarnjim bogatstvom. Ako ste dovoljno sretni da ovdje steknete prijatelja, imate prijatelja za cijeli život. To sve na početku nisam znala i karakterne su mi različitosti jako smetale. Trebala sam naučiti kako ih upoznati i prijeći preko stvari koje ne razumijem i koje mi se ne sviđaju, nastojati oprostiti i zaboraviti… Sve se to isplatilo i dok sada gledam na protekle godine sve što mogu jest zahvaliti Bogu za svu njegovu brigu i blagoslove!

Sada smo u braku gotovo trideset godina, imamo šestero djece i s vremena na vrijeme odem u malenu crkvicu u rodno selo svojega muža pozdraviti svojeg dragog svetog Rafaela.
]]>
<![CDATA[Sveti Josemaria je nevjerojatan!]]> Sveti Josemaria je nevjerojatan. Pomaže mi u svim teškoćama u životu. Zahvaljujući njemu, nezgodne situacije postaju mnogo jednostavnije. Samo za primjer, pomogao mi je pronaći posao i prevladati ozbiljno stanje depresije. Susrela sam ljude koji su me ohrabrili. Zahvaljujući molitvama shvatila sam da stvari nisu beznadno loše. Imajmo povjerenja u Boga i njegove sluge u nebu i sve će izaći na dobro! Ako molimo, sve će nam se dati. ]]> <![CDATA[Zbog dvije prijateljice]]> Treba ti unutarnji život i doktrinarna pouka. Budi zahtjevan prema samom sebi. – Ti – kršćanski muškarac, kršćanska žena – moraš biti sol zemlje i svjetlo svijeta, jer si dužan dati primjer svetom bezočnošću. Ljubav Kristova te mora goniti i, osjećajuć se i znajuć da si drugi Krist od časa kad si mu rekao da ga nasljeduješ, nećeš se odvajati od sebi sličnih – svoje obitelji, svojih prijatelja, svojih kolega -, kao što se sol ne odvaja od hrane koju začinja.

Tvoj unutarnji život i tvoja formacija uključuju pobožni život i mjerila koja jedno dijete Božje mora imati, kako bi svemu dao ukusa svojom djelotvornom prisutnošću. Zamoli Gospodina da uvijek mogneš biti dobar začin u životu drugih.

Sveti Josemaría, Kovačnica, 450

Pozdrav, zovem se Alice Augusto, a prijateljice me zovu AA. Rođena sam i odrasla u Hong Kongu, udana sam i imam četvero djece. U studenom prošle godine preselili smo se u Australiju kako bi se bolje brinuli za moju majku koja ima devedeset godina i živi sama.

Prvi sam se put susrela s Opusom Dei 1997.godine. Tada sam duhovno bila beba, toliko da nisam znala kako moliti, nisam znala ići na ispovijed. Zapravo, od svoje sam obitelji naučila (iako smo kao djeca bili kršteni) da je dovoljno ići na ispovijed jednom godišnje. Moj je odnos s Bogom bio slab, a s Majkom Marijom još slabiji. I

Sjećam se da su me jednog dana prije osamnaest godina dvije prijateljice povele u Kapelicu Svete Obitelji Tak Sun. Počela sam tamo odlaziti na nedjeljne Mise, a potom i svaki dan. Tada sam dovela djecu na igranje nedjeljom. Nakon Mise, počela sam odlaziti na druge aktivnosti: satove formacije, dane duhovnih obnova i td. Brojne sam godine pohađala brojne aktivnosti.


Ono što želim reći je: samo ustrajte, to je ono što sam i ja učinila. S vremenom sam vidjela koliko su važni ti satovi formacije. Čak i nakon što sam završila trogodišnji ciklus, nastavila sam više od deset godina. Ponavljali smo teme jer katolička se vjera ne mijenja, ali svećenici su povezivali doktrinu s trenutnim problemima i stanjem u društvu i svijetu. Nikada ne možemo reći da znamo sve i da više ništa ne moramo slušati. To mi se sviđa, kao da neprestano nešto novo otkrivam i sve mi pomaže kao dobro vodstvo u mojem životu i prilikom donošenja odluka.

Još jedna stvar koju sam izuzetno naučila cijeniti jesu mjesečne duhovne obnove. Da, možda i traje koji sat dulje od uobičajenog sata doktrine, ali svima nam je potrebna ta obnova. Traje svega par sati, ali odličan je način za oživljavanje duhovne energije koja hrani naš duhovni život. Ako nekoliko dana ne jedemo, već se osjećamo slabi. Tako i naša duša treba svoju hranu kako bi napredovala. Radujem se svakoj mjesečnoj duhovnoj obnovi. Također, zahvaljujući svećenicima Opusa Dei uspjela sam se bolje ispovjediti, a preporučili su mi i dobre knjige o molitvi. Postala sam bliskija s Bogom i Majkom Marijom te sam postala bolja katolkinja.

Kada sam se pripremala za selidbu u Australiju jedna mi je dobra prijateljica predložila da odem na duhovne vježbe prije puta. Budući da nisam imala neka dobra iskustva, nisam željela ići. Ali rekla je „Trebala bi ponovo pokušati“. Pomislila sam si kako su mi djeca sada tinejdžeri i kako bi bilo u redu da me nema tri dana pa sam pristala. Dirnulo me je koliko su se brinuli za mene budući da mi nije bilo dobro, svi ti detalji i malene stvari koje su mi pružili, iznenađenje lijepom rođendanskom tortom jer mi je bio rođendan tijekom vježbi. Osjetila sam da se ovdje radi o obitelji. Ta druga duhovna obnova bila je veličanstveni preokret u mojem životu.

Prije mnogo godina mislila bih, kao i većina mojih prijatelja u Hong Kongu, da je dvoje djece sasvim dovoljno. Ali svećenici su me jako ohrabrili da se ne bojim i da ne pristanem na kontracepciju koja samo stvara probleme. Da budem otvorena životu i broju djece koju Bog da, jer On također daje i potporu. To je zaista istina. Sada znam koliko je dobro imati više djece. Sad mi stariji pomažu, u kući ili kada idemo van, daju mi upute kada vozim; brinu za mlađu braću i sestre, i td. Mislim da smo zaista sretni. Da, dok su bili mali bila je to velika žrtva, ali to je samo u početku; kasnije su prerasli u pravu nagradu.

I djecu sam vodila na slične aktivnosti, a moj muž, koji nije katolik, susretao se s brojnim muškarcima u muškom centru i postali su dobri prijatelji. Sviđa mi se što Opus Dei nudi i kako se brinu za svakog člana obitelji. Iznad svega, u Opusu Dei sam naučila posvećivati svoj posao, uključujući i kućanske poslove, brigu za obitelj, sve što inače radim. Cijenim učenja svetog Josemarije, njegovo vodstvo i duhovnost, s kojima se slažem i želim ih nasljedovati u svojem životu.
]]>
<![CDATA[Kikiriki]]> Praunuče moje sestre progutalo je kikiriki, ali je kikiriki otišao krivim putem i dospio u pluća. Bio je tjedan dana u sveučilišnoj bolnici u jednom gradu u Njemačkoj gdje obitelj živi. Nisu mogli odstraniti kikiriki.
U međuvremenu sam molila svetog Josemariju da posreduje kod Gospodina i njegove Presvete Majke da dijete bude spašeno. Nekoliko dana kasnije prebacili su ga u bolnicu u Berlin. 11.veljače, na svetkovinu Gospe Lurdske, odstranili su kikiriki i nije ostalo nikakvih posljedica. Toliko sam zahvalna svetom Josemariji na ovoj velikoj usluzi!
]]>
<![CDATA[Posao za moju kćer]]> Želim posvjedočiti da je, zahvaljujući Bogu, po zagovoru svetog Josemarije, moja kćer dobila posao kojeg je jako željela nakon što smo završili Devetnicu. Blagoslovljen i hvaljen budi Gospodine jer si čuo naše molitve! Hvala ti sveti Josemaria što si molio za nas! Molite po zagovoru svetog Josemarije, ne gubite vjeru! ]]> <![CDATA[14 pitanja o obitelji]]> Slijedi četrnaest odgovora koje je sveti Josemaria ponudio na pitanja o ljubavi u obitelji, obiteljskim sukobima, vezi roditelji-dijete, o odgoju djece i o vjeri u obitelji. ]]> <![CDATA[1972.10.19]]> “Obožavaj ga i neka te ne bude sram kada te ljudi vide kako ga obožavaš, kako ga svom svojom ljubavlju obasipaš!” Tijekom svog katehetskog putovanja [...]]]> <![CDATA[Pretplatite se na naš besplatni bilten]]> Odnedavno je na našoj stranici dostupan besplatni bilten. Prijavite se i budite informirani o svim novostima s naše web stranice. ]]> <![CDATA[Sa ili bez volje]]> Studentica pita je li licemjerna molitva koju moliš u trenutku kada ti se ne da moliti.]]> <![CDATA[Sakrament Ispovijedi je čudo ljubavi]]> Sveti Josemaria objašnjava zašto je Ispovijed čudo ljubavi. ]]> <![CDATA[Kako pomoći Crkvi?]]> Sveti Josemaria objašnjava kako kada jedan od krštenika nastoji biti bolji, preko Općinstva Svetih on ili ona izravno čini dobro cijeloj Crkvi.]]> <![CDATA[Tko te je naučio hodati?]]> Naša je Gospa naša Majka, objašnjava sveti Josemaria, i baš poput majke uči nas hodati putevima vjere. Video je snimljen u Valenciji, Španjolska, 16.studenog 1972.]]>